„A tvoja majka se nikada nije vratila kući?“, upitala je gotovo šapatom.
„Nije, To je bilo stvarno. Oko godinu dana nakon što je umro, dobio sam telegram da je i ona mrtva.“
„Ali ti i dalje držiš svetla upaljena.“
„Pa, ne možeš da okreneš leđa mrtvima“, rekao je, ponovo se smejući. „Možda su tamo negde izgubljeni u grmlju.“
Priče Berija Kalahana izvesno neće ostaviti čitaoce ravnodušnim. U što manje njih se prepoznaju, tim bolje. Prefinjena surovost kojom odišu samo potvrđuje njihovu suštinski oksimorosnku prirodu. One na najlirskiji mogući način progovaraju o ljudskim slabostima i nemogućnosti zajedništva.
Vladimir Arsenić