Ovaj lirski roman smešten je na periferiju grada, na mesto gde je sunčev zrak oštriji.
Sa blagom socijalnom notom, ova poetska proza uči nas ulicama koje možda ne bi bile u prvom planu na mapama grada i koje nam pripovedaju ljubavne i druge nemire, ali najviše produbljivanje svetlošću.
Vidikovac, jedna oštrina, zasečenost mesta i vremena, nečujni huk vetra koji zaseca dah, i ide pravo u zemlju. Mesto u kom se vrlo jasno oseća izraz sopstvenog tela, bodljikavosti, ženske i majčinske, kao sekirom, izražene slutnje. Pušten u raku, ili još bolje rečeno, u Rakovicu vremena, da se kako ume snalazi, da se nežnim padobranom života i smrti, u taj isti otvor zemlje, kako ume spusti.