Pred čitaocima je pravi postmodernistički roman, o Klemenu, piscu reklama i bivšem novinaru, kojeg je porazilo što je svet takav kakav je, i o Frenku, povremenom pacijentu u duševnim bolnicama, koji svoje ideje ne može da ostvari. Ni jedan od njih ne može da pronađe svoje mesto pod suncem. Titov sin nam pruža pogled u ustaljune dihotomije-u racionalno i iracionalno – ali ih prevazilazi tako što nam ne dopušta da se na nekoj od njih skrasimo. Klemen pokušava da prevaziđe sopstvenu naivnost, a Frenk – koji od Klemena traži da o njemu napiše knjigu – traga za delom sebe koji je izgubio, za porodičnom tajnom. Pogled nam se pruža i na ono „normalno“ i „nenormalno“, pri čemu je jasno da nisu puki društveni konstrukti, već prepletene komponente naše egzistencije, pri čemu je to preplitanje ono što je suštinsko i sasvim joj svojstveno.
– dr Boban Trifunović
Autor uporedo preispituje sebe i svojim junacima traži odgovor na pitanje ljudskih odnosa, čoveka kao usamljenog pojedinca koji bez zajednice i društva ne može da preživi.
– dr Igor Okorn