„Jedne junske nedelje, rano po podne, otac je hteo da ubije majku.”
Tako počinje Stid, roman francuske književnice Ani Erno, nastao iz jednog stvarnog događaja, jednog životnog iskustva koje autorka u procesu pisanja oblikuje u iskustvo književnosti, pronalazeći način da lično prikaže kao univerzalno. Pripovedačica u ovom romanu jeste već zrela žena koja ispisuje vreme kada je bila devojčica. Ona traži začetak osećaja koji je nikad neće napustiti, a to je osećaj stida: stid zbog porekla, zbog predaka I pretkinja, zbog kuće i grada u kom odrasta, stid od misli koje ne bi trebalo da misli, od nedoličnih pobuda. Stid metaforički prikazan u događaju napomenutom na početku romana. Onog trenutka kad pođe u školu, kada počne formalno obrazovanje koje će je izvući iz njene lične istorije marginalizacije, taj kontrast koji bude osećala između „niže” i „više” klase, siromašnih i bogatih, jednostavnog i problematizovanog života, nosiće zauvek kao nevidljivi žig. Istovremeno, stid je i pokretač da život ispuni drugačije od roditelja.